best of my love
ponedjeljak, 17.07.2006.
soulmates never die ll
Evo da se i jakonacno javim. I to sa zaista dobrim vijestima ovog puta. Napocetku se zelim ispricati zbog ovako dugog razmaka izmedu postova, ali oni koji takoder uzivaju na moru ce me shvatiti.
A sada da nastavim sa bitnijim stvarima, meni puno bitnijim.
Sjedila sam prije par dana u stanu, slusala muziku i pisala dnevnik. Nedostajao mi je. Uzasno mi je nedostajao. Cijelo sam se vrijeme pitala kako bi izgledalo kada bi ipak dosao ili, ako nista drugo, kako bi bilo da imam samo neki znak da me se jos uvijek sjeca, da misli na mene bar ponekad. I tako izgubljena u svojim mislima primijetim da sam dobila poruku. Uvjerena da mi frendica javlja kada se nalayimo, nisam nista ocekivala. Pogledam tko ju je poslao i zanijemim. NJEOVA poruka. Nisam mogla vjerovati... Cinilo se predobro da bi bilo istinito.Odmah nakon usljedio je smijeh. Onaj pravi, iskreni, onakav kakvog je samo on mogao izazvati. Koliko se dugo nisam tako smijala.
Odlucilasam ga nazvati kud puklo da puklo. I jesam, vec sljedeceg dana. Bio je dug razgovor. Iskren. Nakon toliko vremena. Nakon toliko suza i boli.
O cemu smo razgovarali zelim zadrzati za sebe. Ali shvatio je. Znam da je shvatio. Samo cu jednu njegovu recenicu zapisati- zelim te u svom zivotu jer sumnjam da cu ikada vise pronaci nekoga kao ti.
Svi su mi govorili da ga pustim, da ga zaboravim, da nije vrijedno, ali nisam mogla. Uvijek sam se drzala za onu posljednju nit nade, za svoje osjecaje, za ono sto sam pronasla u njemu.
Svi koji su znali pricu su bili uz mene, ali mi nisu vjerovali kada sam rekla da ce se prije ili kasnije vratiti. Ali ja sam to znala, osjecala, i bila sam upravu.
Rekao je da ce se on meni prvi javiti, kada bude spreman nakon svega sto muse u zivotu dogadalo svo ovo vrijeme. Mozda to nece biti danas, mozda nece biti sutra. Mozda ce opet trebati godina dana, ali znam da ce se javiti. Javit ce se kada shvati da ga nitko nikada nece toliko voljeti. Moze pretrayiti cijeli svijet uzduz i poprijeko,ali mu mogu obecati da ce na samom kraju svega stajati pred mojim licem. I onda neka mi netko kaze da andeli ne postoje.
Pusa svima.
...Potrebna je jedna minuta da uocimo osobu koja je posebna, jedan sat da je pocnemo cijeniti, jedan dan da ju zavolimo, ali poslije cijeli zivot da ju zaboravimo...
ponedjeljak, 26.06.2006.
more, more, more...
Evo i mene nakon dosta vremena. Vrijeme je savrseno, more osvjezavajuce, a ekipa super... Ali.. Uvijek postoji to ''ali''. Njega nema, i nece doci. Necu ga ponovo sresti na krivudavim ulicama ovog malog mjesta koje toliko volim.. Nedostaje mi.. Svaki korak podsjeca na njega, ali drzim se. Borim se svim snagama..
Imam neki cudan osjecaj. Kao da ga nikada nije bilo, kao da sam ga izmislila zato sto sam vec toliko puta prevrtila sve u glavi da je postalo gotovo nestvarno.. A cijela ona godina provedena daleko odavde cini se kao san, ako da nikada nisam ni otisla odavde..
Zaboli kad ga netko spomene ili pita da li ce doci.. Ne mogu reci da je lako, ali zivot ide dalje...
Necu duljit jer nemam vremena. Ispricavam se svima sto ne ostavljam komentare, ali procitam koji post kad ulovim malo vremena za kompom(koji nije moj)..
Curly, ti mi posebno uzivaj. Pusa svima
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be thinking of you
And the times we had
srijeda, 21.06.2006.
krivo je more
Evo. Ulovih koji trenutak da vam se javim prije odlaska. Vjerojatno necu tako cesto pisati postove, ali cu vam se javiti svakom prilikom koju ulovim. Uskoro krecem..
Nekako jos uvijek nisam svjesna toga. Toliko dugo sam cekala taj povratatk da sada ne mogu vjerovati da cu za nekoliko sati zaista biti tamo. Jedino me zalosti cinjenica da ga ovog puta nece biti, da stvari nece zavrsiti onako kako sam se ja nadala..
Oprostit cu se s njim, upravo tamo gdje smo se i upoznali.. Nemam drugog izbora. Nadam se da nece ponovo onako nepodnosljivo boljeti..
A vama svima zelim predivno ljeto sa mnogo zabave, i nadam se da cu vam uskoro napisati jos koji post. Pozdrav.
Ti, ti si ga upoznala jedne ljetne veceri
On, on te poljubio dok more se pjenilo
I ti si se zaljubila mada nisi htjela to
Krivo je more
Znaj ljeto je varljivo, a srce ti zavodljivo
Kuci kad si dosla ti, znala si da si u zabludi
A to vece uz mora sum, Od srece sva si blistala
Krivo je more
nedjelja, 18.06.2006.
jednom kad noc..
Krizam polako dane. Uskoro cu opet biti tamo. Veoma uskoro. I moram priznati da se uzasno bojim. Bojim se svoje reakvije, bojim se koliko ce boljeti, bojim se svih sjecanja koja ce poceti navirati kada dodem na mjesta gdje smo bili zajedno.
Ponovo cu doci tamo, a tebe nece biti. Sve sto cu pronaci bit ce pepeo one ljubavi koju smo nekoc imali, uspomene koje lebde u zraku pomijesane s mirisom soli, dah nekih drevnih vremena koja se nikada nece vratiti..
Kada bih ti mogla rijecima opisati koliko me strah, andele. Andele- nikada vise nikoga necu tako zvati. To pripada samo nama. Tebi zbog svega sto si mi pruzio. I meni.. Meni da te tako zovem jer si zaista bio andeo..
I dok sve sto smo imali blijedi a vremenom i gubi se u otkucajima nekog vjecnog sata, moja ljubav je i dalje ovdje. Nije izblijedila, nije pokosena vremenom, nije umanjena cak i nakon svega sto se dogodilo. No, i dalje me strah. Strah me da se ne pretvorim u pepeo bas kao i sve sto smo imali.
Valovi vise nece sumiti isto bez tebe, smijeh nece odzvanjati dolazeci ravno iz mog srca.. Mozda jednog dana, andele, mozda cemo se ponovo sresti. Mozda cemo jednom pokusati ponovo, ali.. Stvari vise nikada nece biti iste..
I dalje te volim, ne boj se. Sjeti me se kada ces gledati u nebo i bdjeti nocima. Sjeti me se kada ti svi okrenu leda i kada mislis da nema izlaza. Sjeti me se kad pomislis da si sam. Sjeti se da te volim. Sjeti se- soulmates never die..
Jednom kad noć ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao
Bit će ti žao što nisam tu
Ruke pamte
Samo ljubav najbolju
Jednom kad usne ne budu htjele
U strancu utjehu tražiti
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo
Kad tuga jednom na vrata dođe
A samoća zaboli
Hoćeš li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti
Bili smo jednom najbolji
O nama su priče pričali
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
Poslije mene su ti lađe slomile bure i vjetrovi
Jednom kad noć ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao
Bit će ti žao što nisam tu
Ruke pamte
Samo ljubav najbolju
Kad tuga jednom na vrata dođe
A samoća zaboli
Hoćeš li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti
Bili smo jednom najbolji
O nama su priče pričali
I sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti
Poslije mene su ti lađe slomile bure i vjetrovi
nedjelja, 11.06.2006.
smiles lie
Prijatelji mi kazu kako im je drago da me ponovo vide nasmijanu. Na to im mogu reci samo jednu stvar-osmjesi lazu, ali presutim, u vecini slucajeva. Istina je da se osjecam bolje, puno bolje nego prije tjedan dana, ali on (bar vecina njih) vide samo ono na povrsini. Vjerojatno se boje zagrepsti po toj istoj povrsini kako me ne bi podsjetili na ono sto boli.
Ali nitko od njih ne zna za onu borbu koja se odvijala duboko ,u meni, daleko od svih pogleda. Na znaju za onu borbu koja me i natjerala da smognem ovoliko snage i nastavim se boriti.
No, ja znam zasto sam skoro odustala i prepustila se padanju do dna. Bojala sam se da ce, ako nastavim dalje kao da nista nije bilo, sva ona ljubav biti uzaludna, da ce sve biti bez razloga ako ga zaboravim. S jedne strane sam zeljela da me svi vide slomljenu i da im tako pokazem koliko mi znaci. Znam, glupo je, ali ako malo bolje razmislite vidjet cete da je razumljivo.
A onda sam doro razmislila o svemu. Nista na ovome svijetu ne bi nikome moglo dokazati koliko ga volim, da me vide u bilo kojem stanju, svejedno ne bi shvatili. Da shvate, morali bi ga upoznati, i to na nacin na koji sam ga ja poznavala. Morali bi u njemu pronaci svog andela, a cak da se nekim cudom to i dogodi, svejedno bi sve to dozivjeli na drugaciji nacin.
A on.. On se uvijek divio snazi koju sam nosila u sebi. Volio je tu moju snagu, tu odlucnost da se borim protiv cijelog svijeta ako mislim da vrijedi. Volio je to, bar je tako govorio. I ako je ista od onog sto je rekao bila istina, mislim da me ne bi zelio vidjeti povrijedenu.
Sada.. Sada je izabrao svoj put u zivotu, i taj put ga je odveo od mene. Ipak, neka mu je sa srecom. To je ono sto mu mogu pozeljeti.
A sto se tice rastanka.. Nas rastanak se dogodio davno, samo ja to nisam bila u stanju prihvatiti. Sada nemam drugog izbora. A ono sto osjecam za njega nikada nece nestati. On ce uvijek biti dio mene, jer ljubav koja se stvori, nikada se ne unisti.
Pokusat cu od njega zadrzati sve ono lijepo sto mi je dao, iako znam da ce boljeti kada cu se nasmijati prebiruci po strunama nase proslosti. No, znam jednu stvar, pati se samo za onim sto je vrijedilo.
četvrtak, 08.06.2006.
zbogom, andele moj
Mislim da vam dugujem jedno podugo objasnjenje. Vama koji ste svo ovo vrijeme bili uz mene, ulijevali mi vjeru svojim komentarima, nadali se zajedno sa mnom, tjesili me. Ovim putem vam se zahvaljujem. Nisam dosta dugo pisala. Jednostavno nisam niti imala vremena(skola!), a i morala sam toliko toga poslozit u glavi i negdje duboko u sebi naci snage da se nastavim boriti...
Cijelu godnu sam samo cekala ljeto kako bi se svi nasli tamo, na mom najdrazem mjestu na svijetu, kako bi ga ponovo vidjela i cula objasnjenje, nije bilo bitno kakvo, samo da je istina, da imam tu prokletu zadnju recenicu u nasoj prici, da mogu okrenuti stranicu i krenuti dalje, a onda sam saznala da nece doci.. I svijet mi se srusio u djelicu sekunde. Sjedila sam satima u tisini bez da se pomaknem, a suze su samo polako klizile niz moje lice i ostavljale tragove. Imala sam osjecaj da to vise nisam ja, imala sam osjecaj kao da me nema. Prijatelji su me uvjeravali da nije kraj svijeta, da moram nastaviti dalje sa zivotom, ali ja nisam vidjela nacin. Pitala sam se koujim da zivotom nastavim, kada je on zapravo postao moj zivot. Stavila sam ga u srediste i sve se vrtilo oko njega, sve je drugo bilo manje bitno.
Razmisljala sam da i odlucila ga nazvati, pa makar tako dobiti objasnjenje, ali ga nikako nisam uspjevala dobiti. Mozda je to bio znak. Iza svega toga su ostale stranice ispisane boli po kojekakvim biljeznicama i papirima. Toliko me boljelo da sam imala osjecaj da cu poluditi. Jedno je sigurno, jedan dio mene je nepovratno umro...
A onda me spasio razgovor s jednim prijateljem kojeg nisam dugo vidjela, i shvatila sam neke stvari, jednostavno se nesto pomaknulo u meni i shvatila sam neke stvari. Mogu odustat, ali to nece nikud odvesti. U redu, on se okrenuo i otisao, ali vjerojatno je to bilo najbolje sto je znao. Svaka odluka koju donesemo, u tom trenu nam se cini najbolja, inace ju ne bi donijeli. Pokazao mi je kako izgleda raj, ali i raj ima svoju cijenu i ja ju sada placam. Da mogu ispocetka, ponovila bih sve, cak i svu bol, jer znam da je vrijedilo.
Moram ga pustiti. Oslobadam ga okova moje ljubavi, i oprastam mu sve, svaku suzu, svaku sekundu boli. Bila sam mu spremna dati svu ljubav koju posjedujem, ali ocito mu to nije bilo dovoljno, ocito je trebao vise od onoga sto sam mu ja mogla dati. Sve sto mu sada mogu pozeljeti je da nade nekog tko ce mu moci dati ljubav koju trazi, koja ce ga ispunjavati, a ja se moram nastaviti boriti... Nemam drugog izbora. Ne mogu reci da je lako. Boli, uzasno boli, ali moram dalje. Moram negdje u sebi naci snage.
Zao mi je sto je ovako zavrsilo, ali ne mogu to promijeniti. Mozda ce sljedeci put biti bolje, mozda ce prica imati sretan kraj. A on.. On ce zauvijek biti dio mene i nitko to ne moze promijeniti...
U svemu sa moram naci nesto lijepo..
srijeda, 31.05.2006.
nada,izgleda, ne umire posljednja
Polozi me u lijes stakleni,
okicen suzama bisernim namjesto vijenaca,
lijes oblozen ruzama uvelim
cije je trnje poput bodeza.
Polegni mi glavu na jastuk svileni
cije niti odisu mirisom laznih obecanja.
Umotaj me u purpurne svile
boli i razocaranja.
Umotaj ono sto je od mene ostalo;
razbijene snove,
krhotine nade.
Zapecati unutra odjeke osmjeha,
opojan dah proslosti.
Smrt ce me osloboditi okova,
modrica nastalih od tvojih dodira.
Vatrni sjaj u ocima sada sa zauvijek ugasio...
Molim te da stanes na odar i pogledas
bezivotno tijelo koje lezi.
Pogledaj sto je od mene ostalo.
Sjeti se da te svaki otkucaj
tog mrtvog srca volio.
I pusti samo jednu sjajnu suzu,iskrenu,
za sve sto smo nekoc bili,
kao pecat neka oznaci konacan kraj...
utorak, 30.05.2006.
u potrazi za ljubavlju
Ponekad pozelim razbiti sve satove, unistiti prolaznost, zaustaviti vrijeme.. I to sve zbog njega, zbog toga sto zelim da trajemo zauvijek.
Razgovarala sam s osobom koja ga pozna prije 10ak minuta. Pricali smo o ''nekome'' dok konacno nisam rekla njegovo ime, a doticna osoba je ostala bez teksta, da bi mi na kraju rekao da me moze vjerovati da se radi o njemu. I jos k tome dodao da me on ne zasluzuje. Onda sam zastala i razmislila. Kako on, kojemu u zivotu do nikog nije bilo stalo, moze reci nesto o tome?? Kako bilo tko moze znati sto nekoj sto meni treba, sto trazim od nekog, sto me moze natjerati da nekog zavolim?? Kako me bilo tko moze osudivati zbog toga??
Ne shvaca da nisam vise ona osoba koju je poznavao proslog ljeta, i ne zeli to prihvatiti. Ma, to cak i mogu razumijeti. Ponekad se i meni tesko pomiriti s tim. Ali isto je tako cinjenica da svi mi trebamo nekoga tko ce nas voljeti, nekoga ciji ce nas osmijeh ispunjavati, nekoga na cijem cemo ramenu moci sanjati...
I onda ponovo pomislim na njega, na sva njegova prekrsena obecanja i postavljam ono vjecito ''zasto?'' opet i opet, i ne mogu prestati..
Mozda cemo nas dvoje ponovo sanjati iste snove...
You're the reason I live
You're the reason I die
You're the reason I give
When I break down and cry
nedjelja, 28.05.2006.
ucini da nestanem
Ispusti me iz ruke
poput kristalne case
na mramorni pod
srusene kule od pijeska.
Pretvori me u pepeo i prah,
u bisernu prasinu
koja odbija svjetlost.
Rastopi me
poput soli i promijesaj tekucinu
srebrnom zlicom.
Raspori me krivudavom
ostricom bodeza.
Izbrisi moju sjenu sa napustenih sporednih ulica.
Ucini da nestanem.
četvrtak, 25.05.2006.
bez ijedne izgovorene rijeci
Jucer sam shvatila da moram danas nastaviti, bez tebe. A ti prolazis pored mene kao da sam nevidljiva. Zelim pobjeci i sakriti se od svega ovoga, ali ne micem se s mjesta. Ostajem i dalje. Bez izgovorenih rijeci ne mogu se odvojiti od tebe, ne mogu izbrisati sve stranice ispunjeme tvojim slikama. Niti zivjeti kao da te nikada nije ni bilo ljubavi. Prezivjet cu. Kako ni sama jos ne znam. Vrijeme ponekad moze pomoci da se osjecamo bolje, da uspijemo zaboraviti. Ali sad je jos prerano, i ostajem nepomicna ovdje. Bez izgovorenih rijeci ne mogu te se zasititi. I zelim pobjeci, zelim se sakriti, ali i dalje ostajem ovdje, bez ijedne izgovorene rijeci, bez da ti kazem da ne ides, da me ne ostavljas...
Ovo je bio prijevod jedne od mojih najdrazih pjesama. I negdje duboko zaboli svaki put kada ju cujem, ali ipak ju slusam opet iznova je me podsjeca na njega. Svi mi govore da krenem dalje, da ga zaboravim, da nastavim zivjeti, no jos uvijek stojim na istom mjestu, u hramu sagradenom od nasih uspomena i cekam da ude kroz vrata i ponovo nacini onaj oltar od povjerenja, oltar ljubavi koja traje vjecno.
Sjedim u mracnom kutu, daleko od zraka sunca, pokusavam se suzama rijesiti barem malog dijela boli koju nosim u sebi, boli koja gusi, boli koja ubija i brise moje sjene sa zidova nade. Znam da ne mogu dalje bez njegovih objasnjenja, bez istine ma koliko bolna bila jer ona praznina je jos uvijek tu, praznina koju samo on moze popuniti.
Kada utihnu sva glazbala, kada mine sum valova i sunce izgubi svoj vatreni sjaj, kada se glasovi pretvore u jeku, kada sve postane samo pepeo i prah, on ce i dalje biti dio mene, urezivati oziljke na dusi, tjerati rane da krvare, i nece prestati.
Nece prestati sve dok pomno ne promotri kap krvi koja trazi svoj put niz moj dlan i ne vidi u njoj odraz svog lika. Tada ce mozda shvatiti da ce zauvijek zivjeti u meni, da cu ga voljeti posljednjim dahom svog zivota i da nista na ovome svijetu to ne moze promijeniti. Ako zeli moj zivot kao dokaz, neka ga uzme, ionako pripada njemu...
It's hard to say that l was wrong
It's hard to say l miss you
Since you've been gone it's not the same
It's hard to say l held my tongue
It's hard to say if only
Since you've been gone I'm not the same
Worse than the fear it's the lie you told me
Thousand times before
Worse than the fear it's the knife
And it's hard to say how I feel today
For years gone by, and I cried
utorak, 23.05.2006.
ne pitaj za nju
Ne pitaj gdje je nestala
djevojka koju si poznavao,
djevojka s osmjehom
satkanim od svile.
Ne pitaj gdje je nestao
sjaj zvijezda u tamnim zjenicama.
Zarobila sam njezin pepeo
u kristalnoj prizmi,
pretvorila ju u privjesak
za kljuceve,
sakrila ju na dno
kartonske kutije.
Pepeo je curio kroz njezine okove.
Umrla je u meni.
Ti si ju ubio,
ti si ju unistio,
ti si joj ukrao snove.
I zato ne pitaj gdje je nestala
djevojka koju si poznavao.
molitva
Pokrij me mirom spokojnim
dok trazim te u snovima razrusenim,
uspomenama pomalo zaboravljenim,
obecanjima davno prekrsenim.
Obrisi suze krvave koje su obojale
lice blijedo.
Igraj se svojim dahom zivota na vratu mom,
modricama oskvrnutom.
Povij rane paucinom,
paucinom proslosti nase.
U tebi je moj spas, zivot, smisao.
Zar si zaboravio
smijeh suzama protkan?
Povrati mi zivot.
Neka se krila tvoja, andele,
iz pepela ponovo stvore,
neka svijet poprimi dugine boje.
Jos osjecam dodir na usnama,
poljubac koji si prijateljskim nazvao,
u ono ljetno predvecerje,
poput dodira zlatnih krila nebeskih.
I rijeci suvisne postaju
dok hodam izgubljenim gradom i cekam...
Cekam da valovi sakriju kristalne suze,
da sol natopi bolne rane.
Pokusavam odrzati nadu u bolje dane.
A onda cu kleknuti tiho na pijesak,
sklopiti ruke i moliti,
moliti vrijeme da zauvijek stane.
nedjelja, 21.05.2006.
mozda je Michelangelo bio u pravu...
Krizam dane, razmisljam koliko je vremena vec proslo, a osjecaji su jos uvijek tu, skriveni u meni, i nisu nimalo izblijedili. Bol nije minula... A prolazili su mjeseci, dani, sati... Koliko sam samo suza isplakala, koliko sam puta mrzila vlastiti odraz u ogledalu kada sam vidjela suze, crne suze od obruba oko mojih ociju... Koliko puta sam se sama sebi cinicno nasmjala, tako da je zvucalo gotovo zlobno, puno prezira, prezira prema meni samoj... Koliko me samo puta izdao glas dok sam plakala skrivena svjetloscu svijeca, umotana u veo tame...
Koliko sam se puta pitala gdje sam pogrijesila, a sada... sada imam osjecaj kao da ove rijeci nemaju vise smisla. Imam osjecaj da sam ih kroz svo ovo vrijeme toliko puta vec upotrijebila da su gotovo izgubile znacenje...
Jednom davno sam negdje cula da je Michelangelo rekao kako bi svaki kip, kada je gotov, trebalo baciti niz liticu jer bi tako otpali svi nepotrebni dijelovi. Mozda je tako i sa zivotom, baci nas niz liticu kako bi otpali svi nepotrebni dijelovi, a ono sto ostaje je najbolje od nas. Nadam se...
četvrtak, 18.05.2006.
mrtvo lisce
Toliko bih zelio da se sjetis
onih sretnih dana kada smo se voljeli.
Zivot je tada bio ljepsi,
a sunce toplije nego danas.
Mrtvo se lisce skuplja na tlu
kao uspomena i kao kajanje.
Sjeverni vjetar odnosi ih daleko
u studenu noc zaborava.
Vidis da nisam zaboravio
pjesmu koju si mi pjevala.
Ta pjesma je toliko slicna nama,
ti si me voljela i ja sam te volio.
Ali zivot razdvaja one koji se vole,
necujno i polako,
a more brise na pijesku
stope rastavljenih ljubavnika.
Mrtvo lisce skuplja se na zemlji
kao uspomena i kao kajanje,
ali moja ljubav, tiha i vjerna,
smijesi se zivotu i zahvaljuje.
Toliko sam te volio, bila si tako lijepa.
Kako zalis da zaboravim?
Zivot je tada bio ljepsi,
a sunce toplije nego danas.
Toliko si mi bila draga,
ali sada ostaje samo bol
i pjesma koju si mi pjevala
jos uvijek cujem.
-J.Prevert
srijeda, 17.05.2006.
pitam se...
Ponovo vrtim onaj stari film u glavi. Ponovo listam slike u albumu cije su strance vec izlizane. Mislila sam da ce s vremenom sve izblijediti, da ce se sjecanja omotati maglom, ali sve jos uvijek vidim potpuno jasno, kao da se dogodilo jucer. Sve ove kisne kapi nisu uspjele izbrisati niti jedan tvoj dodir s moje koze.
Zagledala sam se u mjesec neki dan. Sjajio je punom snagom. Pitala sam se gledas li ti u njega. Pitala sam se jesi li zadivljen ljepotom, slijep od sjaja. Pitala sam se uzivas li u pogledu.
A onda sam se sjetila da je isto tako sjajio onu vecer kada smo se oprastali, sjedili uz more, a valovi su izgledali poput dijamanata obasjani tom svjetloscu. Mora da su i mojesuze bile iste boje kao ti predivni valovi. Ali ti si unistio njihovu caroliju izbrisavsi ih. Polozila sam glavu na tvoje rame kako bih osjetila zadnji poljubac mira koji je zracio iz tebe.
Pitam se hoce li ikada vise biti tako...
I'm so tired of being here
Supressed by all my childish fears
And if you have to leave
I wish that you would just leave
Coz your presence still lingers here
And it won't leave me alone
This wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There just too much the time cannot erase
